Živimo u prostoru i vremenu u kojima bi društvena angažiranost trebala biti imperativ, a eskapizam gotovo nemoguć i donekle neodgovoran čin. Smatram da bi angažiranost trebala biti bitna za svakog/u pojedinca/ku bez obzira na to čime se on/a bavi. Pokušaj demaskiranja stvarnosti, bavljenje postratnom stvarnošću, promišljanje i propitivanje pouzdanosti historije dekonstrukcijom sjećanja, (auto)refleksija i kritička analiza djeluju mi kao jedina učinkovita metoda za razumijevanje situacije u kojoj se nalazimo i mislim da predstavljaju jedini mogući put prema suočavanju s prošlošću i sistematičnijem radu na zacjeljenju kolektivnih trauma.

Excerpt from an interview

Read online

Go Back