Zvučna instalacija Priče za laku noć sarajevskih umjetnica Lane Čmajčanin i Adele Jušić progovara o traumi njihove generacije. 

Šest je vojničkih kreveta kružno postavljeno u sami centar mračne dvorane POGONA Jedinstvo. Svjetlo je  slabo i tupo, tu je tek kako bi označilo mjesto radnje i umirilo očekivanja oka. Ovo je izložba koju je potrebno slušati. 

Atmosferična zvučna instalacija Priče za laku noć mladih sarajevskih umjetnica Lane Čmajčanin i Adele Jušić tematizira iskustvo podrumskog života za vrijeme 1425 dana opsade Sarajeva. Kroz šest kraćih audio zapisa na kojima prijatelji umjetnica posve osobno govore o ratnoj stvarnosti, Čmajčanin i Jušić pokušavaju pronaći jezik kojim je moguće govoriti o traumi njihove generacije: “Ideja jeste nastala tako što smo shvatile da o ratu, a posebno o djetinjstvu u podrumu, o skoro četiri godine, pričamo gotovo svaki dan; jedna s drugom i s mnogim prijateljima koji dijele isto iskustvo. Krenule smo od atmosfere prostora i o njoj promišljale na načine 'nove' društvene zajednice koja se u skloništima formirala. Potom smo odlučile uključiti poznanike i prijatelje i s njima o tome razgovarati. Tako smo došle do faze intervjuiranja i rad se dalje razvijao do forme u kojoj je sada”.

Pored svakog od kreveta smješten je zvučnik iz kojeg dopire po jedan mladi glas. Priče za laku noć koje posjetitelji mogu čuti, tek su male epizode, detalji koji će oslikati odrastanje u podrumu: “Odlučile smo ne tražiti od sugovornika da nam ispričaju traumatičan doživljaj iz podruma, već smo ih naprotiv, zamolile da nam ispričaju prvi doživljaj koji im padne na pamet, a vezan je za podrum u periodu rata. Pretpostavile smo da ako radimo na taj način, da ćemo od intervjuiranih čuti onu priču koja im je najvažnija, odnosno koju žele da ispričaju, da će tako podrum i iskustvo koje su imali tamo predstaviti onako kako im je najbliže i kako to oni žele da bude predstavljeno”.  

Za laku noć u POGON-u možemo čuti priču o dvoje osmogodišnjaka koji su uspješno organizirali podrumsku stripoteku koja je, osim djece, od dosade spašavala cijelu podrumsku zajednicu. Naoko veselu priču, presjeći će detalj o susjedu koji je za zlatno izdanje Zagora djeci dao vrećicu makarona. Tu je i priča o nesanici, “priča koja nije nikakva priča” kako kaže jedna od sugovornica umjetnica koja s posjetiteljima dijeli tek album metafora. Ili ona posve drugačija o “tri i pol godine u podrumu, pola djetinjstva otprilike” propovijedana kroz lica susjeda okupljenih u skloništu. “U instalaciji se očituje nekoliko razina pripovijedanja”, ističu umjetnice. “Dvije od šest priča su ispričane direktno i spontano, što se može odmah primijetiti, jer zadržavaju formu opuštenog razgovora i samim time imaju drugačiji narativni ritam. Nismo ih htjele unificirati, jer nam se činilo da ovakvi različiti načini pripovijedanja doprinose jedinstvenosti svake priče i pokazuju kararakterističnost svakog od sugovornika pa tako i karakterističnost njihovog iskustva, ali i njihovog ličnog odnosa spram iskustva koje su s nama podijelili”. 

Instalacija Adele Jušić i Lane Čmajčanin, da parafraziramo jednog od pripovjedača, presjek je malog djela taloga iskustva koji će ova generacija zauvijek nositi sa sobom i koja će ju uvijek držati budnom. Priče za laku noć stoga nisu ovdje samo kako bi zabilježile traumu, već i kako bi kroz pripovijedanje kanalizirale nespokojni višak iskustva. Zalog je to za neki budući miran san, kada uspavanka neće dopirati iz mračnog podruma.

Izložba Priče za laku noć, koju možete pogledati do 6. travnja dio je programa Biti doma Galerije 90-60-90 koji kroz niz pojedinačnih i zajedničkih izložbi i akcija nastoji obuhvatiti ideju doma s aspekta pripadanja ili nepripadanja nekom prostoru ili zajednici te s aspekta stanovanja, u emotivnom i u egzistencijalnom smislu. Autorice programa su Irena Bekić i Marijana Stanić. 

Online article about exhibition Priče za laku noć, Galerija 90-60-90, Zagreb, 2013