WRITINGS - Lana Čmajčanin - visual artist

Maybe Someone Will Care - Politics between art and space, 2015

Tekst koji potpisuje Danijela Dugandžić „Možda će neko ipak mariti“ razvija nešto drugačiju perspektivu i kroz radove i razgovor sa nekoliko sarajevskih umjetnika i umjetnica i umjetničkih djelatnika ispituje status ideje umjetnosti kao javne stvari koja zauzima prostor i govori u ime, onog što Kant naziva, ‘javni razum’, riječima i predstavama koje se tiču svakog pojedinačno i sviju zajedno. Osnovno pitanje kojim se autorica zanima je kako umjetnost i politika koreliraju onda kada je mjesto prezentacije umjetničkog rada javni prostor, dakle onaj gdje se, u principu, bilo ko može zateći. U današnje doba to može biti bilo koji prostor, a sve više je to prostor prodajnog centra, a nerijetko i ulazni hol banke ili umjetnička galerija unutar prodajnog autosalona. Nasuprot ovim prelaznim oblicima, koji funkcioniraju kao čudne javno-privatne zone, tekst se fokusira na javnu umjetnost pod vedrim nebom, umjetnost koju bukvalno može zapišati pas, umjetnost za koju ne možemo biti sigurni da će sutra biti na mjestu na kojem smo je zatekli.

Unutar ovako određenog okvira, uz pomoć različitih glasova, autorica priča o jednoj istorijskoj sekvenci ali nastoji i reći nešto o „umjetnosti u javnom interesu“ danas. Ono što je posebno vrijedno je što do nas direktno dopiru glasovi umjetnika i umjetnica, kao i interpretacije i elaboracije motiva. Ukazuje nam se tu prilično politički nabrijana umjetnost, umjetnost kojom je, kako to kaže Nebojša Šerić Shoba, jedan od sagovornika, „ljudima trebalo staviti stvari u lice.“ Kako protagonisti i učesnice potvrđuju: umjetnost koja direktno intervenira u, načelno potpuno dostupan prostor, u sebi već sadrži nešto političko, pa u tom smislu ne može a da ne preuzme, ili se barem postavi u odnos spram određenih političkih označitelja. Samo nekolicina radova s kojima se pobliže bavi ilustrira dijapazon „teških“ tema kao i raznolikost umjetničkog postupka. Primjeri radova Shobe i Kurt&Plasto umjetničkog dvojca pokazuju nam umjetnost vrlo direktno angažiranu u kritici vlasti ali i širih odnosa koji su i uzroci i posljedice određenih procesa. Sa druge strane vidimo radove koji se na drugačiji način bave postratnom stvarnošću ili je u potpunosti napuštaju ispitujući nove-stare teme ženske emancipacije, ženskog rada i organizovanja. 

Tekst međutim pokazuje u kolikoj je mjeri ova, uslovno rečeno, eksplozija umjetnosti u javnom prostoru, u velikoj mjeri bila koncentrisana oko jedne organizacije, od koje je takođe i značajno finansijski zavisila. Jednom kada je ovaj zamah stao, ostala je izvjesna praznina. Ovo nikako ne znači da se umjetnost više ne nastoji baviti pitanjima javnog prostora, političkom subverzijom ili kritikom i sa publikom nenaviklom na umjetnost, ali znači drugačije uslove za rad. Ipak, radovi nekolicine, nešto mlađih autora i autorica pokazuju na koji je način političko i dalje duboko umiješano u umjetničko mišljenje kao i u vizije i reprezentacije koje u javnom prostoru uspostavlja. 

 

Originally published: in BHS language,  publication “Šta da napišem na zidu”
Gradologija izdanje 03, 2015 
Publisher: Association for Culture and Art CRVENA  
CRVENA

 

Bosnian/English Language